U Matici iseljenika u Beogradu večeras će biti održana promocija nove pjesme Zorane Pavić „Čekaću te gore”. Poslije višegodišnje diskografske pauze plavokosa pjevačica vraća se „na velika vrata”, pjesmom koja se razlikuje od svega što poslednjih godina možemo da čujemo na ovdašnjoj muzičkoj sceni. „Čekaću te gore” potpuno je u skladu sa Zoraninim habitusom, a tekst pjesme, jednostavan i upečatljiv, oslikava čistu, bezuslovnu i bezgraničnu ljubav. Kompozicijski, „Čekaću te gore” neodoljivo podsjeća na stara, dobra vremena kada su balade bile lijek za svaku ljubavnu ranu.
O novoj pjesmi, projektu „Balkan soul” i novim poslovnim planovima Zorana Pavić govori za „Dan”.
– Vjerujem da negdje piše šta bi u kom trenutku trebalo da se dogodi svakome od nas – kaže Zorana za „Dan”. – Tekst pjesme „Čekaću te gore” izašao za 30 sekundi, iz duše. Kada je suprug moje drugarice čuo stihove, rekao je: „Kakvo je ovo pomirenje!” Kad nekog voliš a nijesi sa njim, a i dalje ste na ovoj planeti, ti se miriš sa tim, shvataš da ta ljubav živi i postoji iako nijeste zajedno, i shvataš da će opstati i kada „odeš gore”.
Da li je pjesma nekome posvećena?
– Jeste. Neću da razmišljam u kom pravcu će ići moj odnos sa tim čovjekom. Meni je ova pjesma mnogo pomogla, a onaj kome je posvećena, kad je čuo pjesmu, napisao mi je: „Ja sam zanijemio.” Pjesmu sam teško snimila, jer sam imala erupciju emocija i često sam plakala u toku snimanja u studiju. Ali, u trenutku kad sam je otpjevala, osjećala sam se kao da sam ponovo rođena. Duhovni i mudri ljudi stalno nas uče da je najbitnije oprostiti zbog sopstvenog mira, a svako od nas zna da to često uopšte nije lako, naročito ako te neko povrijedi.
Kakve su prve reakcije na „Čekaću te gore”?
– Kada sam na promociju pozvala brata Neše Leptira, kao i Mandinog brata i sestru, oni su pjesmu doživjeli na svoj način, kao „nebesku kafanu” u kojoj se nalaze njihovi najdraži. Neki ljudi su je, opet, doživjeli kao čistu ljubav. Za mene, „Čekaću te gore” je moja misija.
Koliko ste ljubavi koje ste imali u životu unijeli u ovu pjesmu i da li bi ona zvučala isto da ste je napisali prije 20 godina?
– Prije 20 godina sam pisala ženske osvetničke pjesme. Daleko od toga da sam u međuvremenu postala njanjava, ali je životna zrelost učinila da pjesma bude napisana na ovaj način. Dvije posvete postoje na singlu; jedna je stih „Neko te čuva, najdraži”, a druga „Hvala ti za bol, trebala mi je za umjetnost...” Sigurna sam u istinost izreke „Volite strasno, bezrezervno, i možda ćete i biti povrijeđeni, ali to je jedini znak da ste živi”. U životu sam tri puta voljela i, kao što to radi svako od nas, stavila sam te ljubavi u posebne foldere. I da se opet rodim ponovo bih voljela te iste muškarce, sa sve posledicama. Jer, čemu sve ako nijesi volio?
Zanimljivo je da ste pjesmu snimili u Švedskoj. Zašto baš tamo?
– Sve je počelo zahvaljujući pjesmi „Ne dam ti da ostariš”. Gordana Antunović, moja sada već prijateljica iz Švedske, željela je da iznenadi svog supruga povodom jubilarnog rođendana. Preko zajedničkih prijatelja iz „Partizana” došla je do mene i dogovorile smo se da dođem na rođendan i otpjevam „Ne dam ti da ostariš”. Kada smo plan sprovele u djelo, Gordanin suprug je pitao: „Kako je moguće da ja kao bivši specijalac nijesam provalio da se tu nešto sprema?” Tako smo Gordana i ja započele prijateljstvo. Ona se sa suprugom vratila u Skandinaviju i odlučila da tamo organizuje pozorišne predstave. Velika je avantura baviti se kulturom u dijaspori, ali Gordana zajedno sa svojim saradnicama Suzanom i Sanjom zaista ima energije da svoje zamisli sprovede u djelo. Dobila je licencu u Švedskoj da organizuje kulturna dješavanja, mnogo naših umjetnika je odlazilo tamo, i ja sam sa Banetom Vidakovićem u njenoj organizaciji sa komedijom „Ko vam dade predstavu” gostovala u Švedskoj. Gordana me je upoznala sa Radovanom gitaristom, sjajnim muzičarem; kada je dobila projekat koji se zove „Vrijeme je za muziku sa Balkana”, predložila sam da se on zove „Balkan soul”. Radovan i ja smo 15 dana imali nastupe širom Švedske, i iako sam bila malo skeptična, jer pjevam na jeziku koji Šveđani ne razumiju, doživjela sam da mi poslije nastupa ljudi iz publike prilaze, da mi ljube ruku, da plaču... Željela sam da u takvoj energiji snimim nešto novo i putevi su sami počeli da se otvaraju. Vlasnik studija ima svoj hevi-metal bend i kad nas je video, rekao nam je: „Dobrodošli, biće nam čast da ovdje snimate.” Kad je čuo pjesmu, rekao je: „Mi moramo ovu pjesmu da uradimo na engleskom.” Pošto on radi rok-operu, dobila sam ponudu da budem gost na njihovom albumu.
Kako ste osmislili promociju pjesme „Čekaću te gore”?
– Na večerašnjoj promociji u Matici iseljenika moji dragi gosti će biti ljudi koji nijesu često prisutni u medijima a ljudi ih vole. Sa njima ću na samoj promociji snimiti jedan spot koji može da „zamiriše” na „Nekako s proljeća”. Drugi spot će biti studijski sa publikom. Pjesma će se naći na kompilaciji „Siti rekordsa” i na albumu „Balkan soula” na kom će biti i hitovi iz osamdesetih – ono najbolje od pop, rok i folk zvukova što je publika već imala prilike da čuje na otvaranju Festivala dokumentarnog filma u Nišu gdje smo Radovan i ja nastupali i gdje su reakcije bile fantastične. Sve te obrade imaju onaj divni miris Balkana, miris duše balkanske koja vrvi od emocija.
Uvijek „tjerate kontru” – dok Vaše koleginice snimaju „kućne videe”, Vi snimite monodramu. Danas, u vrijeme vladavine nekih čudnih zvukova i džumbusa na sceni, Vi se opredijelite za baladu.
– Svako ima pravo da odigra svoj život na način na koji misli da bi trebalo. Ja nemam biznismensku crtu, nikada nijesam kalkulisala ni u životu, ni u poslu. Neko se bavi muzikom samo da bi bio popularan, a ja iskonski volim muziku i bez nje ne bih mogla da živim. Kad sam bila prinuđena da pravim vještačku pauzu, pojavila se komedija, pa mjuzikl „BG bluz” – ja sam opet pjevala, samo na jedan drugačiji način. Uvijek sam nalazila načine i izmišljala projekte samo da bih radila ono što volim najviše na svijetu. Meni nije poenta u veličini sale, već da postoji takva simbioza energije i emocija da ljudi ne znaju da nađu izlaz poslije nastupa. Volim specijalne efekte, imala sam ih na mnogim koncertima, ali ako je prazna priča džaba specijalni efekti. Najogoljenija varijanta – da li ste doprli do nekoga – nema svjetlosnih efekata, nema video-bimova; uzmeš mikrofon, „na suvo” otpjevaš nešto i nekoga si pomjerio ili ga nijesi pomjerio. Ja sam sigurna da oni koji vole pop muziku, sa ovom zrelošću i patinom koju imam i u muzičkom i u životnom smislu, sa mog nastupa niko ne ode ravnodušan. Na kraju krajeva, stvari koje su mi se dogodile su učinile da mnoge pjesme pjevam drugačije nego što sam ih pjevala kada sam ih snimala.
Nikada nijeste željeli da private o svom privatnom životu. Zbog čega ste donijeli takvu odluku i koliko Vas je takav stav koštao?
– Koštao me je aktuelnosti, a samim tim i popularnosti, jer je toliko jasno šta se danas sve „prodaje”.Ovo je šou-biznis i svako ima pravo da radi sa svojim životom šta hoće. Ne radi se o tome da sam ja željela da predstavim narodu ljepšu sliku o sebi, jer smatram da kao javna ličnost imam veliku odgovornost kako ću se ponašati na javnom mjestu, i ako me na javnom mjestu uhvatite u bilo kojoj ružnoj situaciji, to je vaše pravo. Ali, šta ću raditi iza svoja četiri zida, to je moja stvar. Živjeti u ovom vremenu podrazumijeva nemir duše; na dnevnom nivou su ružni događaji, nesreće, tragedije i to je u medijima u prvom planu, a to je velika psihička tortura. Svako od nas mora da ima svoj mikro-svijet da bi preživio. Ja sam cio svoj život potpuno posvetila tome da budem svoja. Mnogo košta, platila sam preveliku cijenu, ali mi nije žao, jer sve lijepe stvari koštaju. Kada tako postavite stvari, svjesno se odričete mnogih stvari, ali to je moj put. Biti svoj je domaći zadatak u današnje vrijeme. Jako je važno živjeti u skladu sa svojom prirodom.
Danas je najlakše napraviti „slučajni skandal”, pa dospjeti u žižu javnosti.
– Nekome „slučajno” pukne brushalter u emisiji... Čak i da sam mlađa, to ne bi bio moj stil; jer, neko ko to uradi, to je u skladu sa njegovom prirodom. Pobjedila sam na festivalu 1991. u Turskoj, ali tada nijesam bila popularna, pa nijesam dobila naslovnu stranu „TV revije”, iako sam predstavljala Jugoslaviju, a „TV revija” je bila medijski pokrovitelj. Pokojni Zoran Predić je napisao divan tekst, onda me je Mira Adanja Polak pozvala u svoju emisiju, a potom sam dobila poziv za fotografisanje za naslovnu stranu jednog veoma tiražnog magazina. Predložili su mi da se slikam u mokroj majici. Tada sam bila klinka, nijesam imala ni menadžera; zahvalila sam im na pozivu i rekla im da mi ne pada na pamet da se tako fotografišem. Da se razumijemo, ne izigravam puritanku, snimala sam i erotizovane spotove, ali to je bila moja odluka u tom trenutku. Ali, da pobijedim na međunarodnom festivalu i da se slikam kao mis mokre majice nije dolazilo u obzir. Nije to bilo do godina, već do ličnosti. Postoje velike zvijezde, poput Zdravka Čolića, ali on se izdvaja od svih zato što je vanserijski pjevač, nacionalno blago i izuzetan čovjek. Ne ide baš uvijek u paketu titula velike zvijezde i dobrog čovjeka, a on to jeste. Ali, postoji tu još nešto – Čola nije prodao svoj privatan život, a i dalje je „broj jedan”.
Da li ste uvijek živjeli u miru sa svakom svojom odlukom?
– Kažu da je bolje da se čovjek kaje zbog nečega što je uradio nego zbog nečega što nije uradio. Šta sam htjela da uradim, uradila sam i u tom smislu nemam kajanje. Čak i kad su u pitanju međuljudski odnosi, ja se nikada neću izviniti ako ne mislim da bi to trebalo da uradim. Možda to nije mudro, ali takva mi je priroda. Pošto me je Bog testirao ovih devet godina šta sve mogu i ne mogu, postoje stvari za koje mislim da sam mogla da ih uradim drugačije. Moja prijateljica Gordana je rekla: „Ponosim se tobom, jer nevolje nijesu promijenile tvoju suštinu.” Shodno nekim ružnim stvarima koje su mi se dešavale nijesam postala ni ljubomorna, ni zla, ni zavidna; te bitke sam vodila sa sobom jer sam bila ljuta na sebe. Nikoga ni za šta ne krivim. Živim u skladu sa rečenicom da bi trebalo da prihvatim stvari koje ne mogu da promijenim i da imam hrabrosti da mijenjam ono što mogu. S.M.

---

„Kad žena voli”
U Vašoj karijeri ovo nije prvi put da prolazite kroz emotivne lomove i da to dijelite sa publikom na Vama svojstven način. Tako je bilo i sa monodramom „Kad žena voli”.
– Meni je Venera u Raku i astrolozi mi kažu da sam toliko emotivna da normalnim ljudima to djeluje nenormalno. Kada sam napisala monodramu „Kad žena voli”, to je bila katarza. Moj brat Bjela me je posavjetovao da ne stavljam monodramu na DVD, već da je „prenesem” u pozorište i da narednih pet godina radim samo to. Bila je to ponuda koja se ne odbija, ali sam rekla: „Ne, ovo ako se ne pojavi kao DVD izdanje, ja ću umrijeti.” Ta monodrama je došla do mnogih ljudi, priče koje sam čula zaista su me ganule. Mnoge žene su je gledale u svojim domovima, sa prijateljicama, uz vino i suze.


Voljeni Nikšić
Kad nam dolazite u Crnu Goru?
– Dolazila sam ljetos, doduše privatno kao gost na svadbi sestričine moje prijateljice, i bilo mi je predivno, kao i uvijek kada dođem u Crnu Goru. Svojevremeno sam u hali u Nikšiću, rodnom gradu mog oca, nastupala sa „Mobi dikom” i grupom „Tap 011”. Hala je bila dupke puna. U Nikšiću imam mnogo familije i prijatelja i mnogo bih voljela da se neko pozabavi organizacijom koncerta u Nikšiću i Podgorici.